Koraci u vazduhu…

“Stepenice u vazduhu“ Ljudimil Jankov posvetio je 1983 god. poginulom Jordanu Zaharievu – vezi Hrista Prodanova. Napisao ga je 16.4. u jednoj ispitnoj slušaonici sada već bivšeg VII (Višeg ekonomoskog instituta) “Karl Marks”.  Sledećeg dana poginuo je

ljudmil

skoro na istom mestu, na jedan nerazuman način, sa osećanjem za jednu blisku smrt, za svoju smrt…

Osećao sam da me čak ni smrt ne plaši. Večnost mi je izgledala kao nešto sasvim dopustivo. Zašto nisam žalio… Bio je takav greben. Nisam mogao da razumem da li se penjem ili spuštam. Lepljiva magla tamnela je i isijavala. Tada sam svom jačinom osetio snagu jaču od moje. Nešto me je negde guralo. Hteo sam da se zaustavim, ali nisam mogao. Hteo sam da kažem nešto moje, a mehanički sam ponavljao: “Idi, idi… Negde ćeš već stići. Makar pronađi jezero… ” Već sam video to jezero zabijeno u duboku, nevidljivu za staze dolinu. Znao sam da me jedan sat deli od njega do planinske kolibe. Tamo pravac ne može da se promaši. Staza je ograđena kamenim stenama. Tamo je sigurnost. Ali Jezero je bilo u bezdanu doline sakrivene od ljudskih očiju. Oštre litice štitile su od zarđalih konzervi I najlonskog đubreta koje sledi euforiju turista.

Uz oštru pucnjavu procep se racepio. Pukotina se brzo spustila od kamena do kamena, raširila se i koruba je tiho skliznula nadole. Nije me bilo strah. Bio sam odozgo. Mirno sam očekivao udar I snežnu masu preko sebe. Ali je sneg kapriciozno vreteo svoj hladni mlin meni tik pod nogama… Već sam bio sve prežalio. Nisam žalio ni za čim. Dosta toga je prošlo kroz mene I pored mene. Smrt je bila blizu, ali me nije plašila. Mnogo sam verovao u svoju šansu I u spokojnu dobronamernost Planine… Ne bih poverovao u lavinu, da nije bilo ogromnih gomila nabijenog snega I leda. Bilo je beskrajno tiho. Nisu odavno iščezlili poslednji oblaci magle. Mesec je tek sada izašlo da bi me ubedio u veliku sreću koju sam imao.

Ove noći se neću smrznuti. Nije mi suđeno… Neko je od mene nešto očekivao… S naporom sam osluškivao u zaglušujućoj samoći. To je bilo Jezero. Pod nogama mi je drhtalo mnogo metara crno-sive vode.

U snežnoj kabanici nad Jezerom sneg ima vise od 2-3 metra… Proveravam ledokopom vertikalni snežni nanos koji je navejao. Nije mnogo tvrdo. Brzo se snalazim pa posao napreduje. Korak po korak se vraćam u hladnu masu- Snežna pećina sada spokojno može da me uzme pod svoje. Ali ja nastavljam da kopam. Ne pitam se: zašto?
Prosto imam osećaj drugog prisustva.

Znači – makar za dvojicu… Vrući dah mi se smrzava u ledenim kapima po kosi i zidovima pećine. Već je skoro komforno… Blagosiljam ideju koja mi je slucačajno pala napamet da ponesem plinski primus. Sada ću imati toplotu, hranu I svetlo.
Osećam es skoro srećno. Zatvaram ulaz ledenim blokom. Kao da se ksrivam u pekom drugom svetu. Sad sam izvan ljudske sredine. U ovoj snežnoj ostavi me ništa ne vezuje za ljude. Čak I pravilni krug plinskog plamena tinja kao začuđeno jezersko oko…
Postaje sve toplije… Neosetno se opuštam I dremam. Ne, trebva da radim nešto – da govorim, da pevam, da nadvladam svoju usamljenost.

Bio sam ili mnogo umoran ili malo lud. U pećini je bio I Drugi… Nešto je živelo I učestavio disalo sa naspramne stene.  Krilo je svoje oči u jarkoj svetlosti plinskog plamena. Od njegovog zadaha sneg se topio I kapi su snažno odzvanjale negde u vazduhu…

…Hvala ti… Ugrejao si me… Mnogo hladnoće I mraza sam nakupio tokom ovih godina…

…Ko si ti? – pitam. – Nisam uradio ništa za tebe. Zašto mi se zahvaljuješ?

Ućutao je. Nije znao da li se sećam. Znao sam da se sećam…

…Sećaš li se vina? Pili smo vino kao sumanuti poslednje večeri pre mnogo godina.

Sećao sam se vina. Sećao sam se I Njega. Zvali su ga “Poeta”… Tako je I ostao-  POETA – za prijatelje I za planinu. Na kamenu- na gradski način poliranom I blistavom – napisalo smo “Poeta”. Niko nije znao odakle počinje I dokle se spušta u dolinu. Njegov gradski život se gubio na tavanu punom mirisa duvana I rakije. U nekakvim sumnjivim redakcijama. Taj deo njegove biografije nikoga nije interesovao.
Mi smo ga znali. Mi smo znali Poetu u Planini…

Kada je poginuo poverovao sam da ga je ubio grad. Nemilosrdna mašina koja donosi posao, pare, kuće stigla ga je I ovde… Pao je sa poslednjeg konopca na maršuti.
Tamo gde je skoro ravno. Žurio je da izađe da bi putovao “nadole”. Mašina mu je obećavala stan u kome je trebalo da pokupi ženu I decu od baba I deda… Zato se odvezao od konopca I krenuo sam po snežnom grebenu. Sneg je “krenuo” tamo gde dosada nikada nije. Snežna daska ga je povukla u monotoni put u propast. Njegovi rašireni prsti u neverici su pokušavali da zadrže stenu pod sobom. Posle je sa krikom poleteo niz lutice. Tamno telo se stopilo sa belim vodopadom u dolini. Jedan, dva , tri praga stene pretvorili su živo srce Poeta u ledenu gromadu.

Ležao je zabijen u neprirodno u snežni nanos. Bio je okrenut licem ka harizontu, ka vrhovima. Bio je mrtav u poslednjem trenutku svog poslednjeg leta. Samo mrtvi padaju sa očima okrenutim ka nebu… Zemlja ubija u lice, a ne u leđa. Gledao je spokojno – hladan i tih. U očima je zapečatio svoj beg u čistoću.

– Sećaš li se vina… Mnogo smo popili tada… Kazao je : “Guraj, ne zna se šta će biti sutra..”

Pio je I šarao po belim poljima novina. Opet je pio i psovao birokrate koji mu ne daju čak ni jednu sobu… Opet je pio i psovao što smo takva goveda, ulizice, a ništa nismo rekli.

Zvao se Dančo. Sada sam se setio… “Daka”. Ali malo njih ga je znalo kao takvog.

– A sećaš li se paprika? – Sećao sam se.  Još uvek mi je krivo. Slučajno sam tresnuo o pod teglu sa crvenim paprikama. Rešio je da jede samo paprike i sir da bi osetio lepotu svitanja. Tako mu je palo na pamet. Meso od čoveka pravi životinju. A lisica ne razume šta je to svitanje. Ne da ga ne jede, kad ga ima. A na gladan stomak svitanje nije svitaje. Nema oduševljenja ujutru ako nisi večerao…

Slomio sam teglu i bacio paprike. Bio je ljut na mene. Ubio sam jedno svitanje u njegovoj duši.

– Slušaj, odavno te čekam. Ovde sam te doveo, ovde u planinu. Ne mogu sve sam, jer u dolini isto – prazna srca, izranavljena kolena i laktovi, oči koje ne vide…

Postalo mi je hladno i mračno…

Kroz rupe “ulaza” vetar je dunuo oblak napadnog snega. Bela pelena polako me je odvajala od sveta.

…”Neću se ugušiti” – pročitao mi je misli. – Sneg propušta vazduh. Ovde je široko. A nas je samo dvojica. Ili tačnije – dva usamljenika… A I ne nameravam da dišem tvoj mizerni vadzuh…

Ne, nije me strah. Vazduh je kao vino. Kada ga nestane – nestane. Ništa ne može da se uradi…

…Nakog nekog vremena čoveku biva svejedno… Jednostavno zato što se mnogo toga stvarno dešava tek sa poslednjim gutljajem…

…Slušaću te, pričaj… I ne ljuti se ako zadremam… Umoran sam, ali te čujem… Reč po reč… Čujem te ćelijima iz središta mozga, ćelijama kojima do danas nisam slušao nikoga…

…Dugo sam leteo… Svaki prag stene mi je cepao životno tkivo… Nisam se plašio. Samo ga je bolelo… Mnogo me je bolelo. Pragovi stene su od mene otcepljivali moju decu. Gledao sam njihovim očima, grozničavo sam se setio dodira njihovih oznojenih ruku… Nije bilo vremena… Strmoglavo je preko mene leteo sneg…

Leteo sam sa snežnim prahom prema beloj tvrdoj zemlji… Na pragovima stene ostala su moja najdraža sećanja… Dole je na beli nanos pala beživotna, tuđa, grozna I crna mrlja. Gledao sam sa poslednje litice sa divljenjem I strahom… Ostajao sam bez lica, bez odela i šminke. Bez ljudske ljušture ostajao sam zauvek ovde. Bez grada, bez toplote, bez svetlosti…Ostajao sam go, sam i dalek…

– Mnogo toga je trebalo da se dogodi između nas… Upoznali smo samo osecaj srodnosti naših misli.

– A sa vinom je započelo i završilo… Pod stolom, pod su pritiskale pune s mukom ispražnjene flaše… A na stolu je ležalo tvoje ukočeno telo… Soba je htela da se produbi od težine nepopravljivog…

…Tako je otišao Poeta. Ostala je samo bakarna ploča pod oštrim vrhom. Ostali smo i mi drugi, živi… Da bismo iskusili istinitost svoga kratkog sećanja…

Nedostajao je, sigurno bledeo lik Dake – crte su mu se razlivale, oči su mu gubile boju. Samo je crna figura njegove žene prepadala naše sujetne radne dane… Molećivo nas je pogađala pogledom… čekala, htela da mu se vrati kroz naše reči… koje odavno više nisu dolazile od srca… Poetova deca su porasla i krenula svojim putem. Samo se crna figura smanjivala, pogrbljivala, nemela… Lepe reči su odlagane za kasnije, za neki ko zna kakav specijalni događaj… Tako su ostale neizrečene…

…Čuj, jednom sam se vratio. Nisam imao mira – hteo sam da vidim svoju decu. Vratio sam se u grad… Mene, davno zaboravljenog, niko nije dočekao u mraku noći. Došao sam da tražim oproštaj od svih, čak i nepoznatih. Ta noč me je preokrenula u pokajnika i grešnika. Vratio sam se u grad koji sam mrzeo i bez koga nisam mogao. Hladne neonske lampe umorno gledaju blatnjave otiske u snegu – korake, koji e prate u ponoćnim senkama kroz bele uličice.

Nekada, mnogo davno, želeo sam da svako koga sretnem bude moj prijatelj. Kasnije, opet nekada davno, nisam želeo da poznajem nikoga ovde. Nije bilo davno kada sam prijatelje ubijao zajedno sa neprijateljima. Večito sam se vraćao od nekud i niodkuda. Imao sam toplotu koja me je grejala vlažnim dlanovima moje dece. Nisam mogao da budem srećan kao ljudi…

Sneg bešumno zatrpava stazu odakle sam došao. Sve sporije koračam i sve brže belina briše tragove iza mene. Koliko puta sam polazio i ponovo se vraćao? Ka jednom noćnom prozoru kojim sam putovao kroz celi svet. On mi je bio i dom, i put, i vrata. Sada više ništa ne želim. Sada me niko ne zna. Niko me ne očekuje sada… Ko ćeka duha bez srca?… Niko ne bdi i ne pati za mnom. Moji prijatelji odavno spavaju i ne vide molbu u mojim očima. Slikar u snu slika svoju ogromnu vaseljenu. Pesnik u snu čuje stih kao pucanj. Majstor po hiljaditi put pada beskrajno dugo sa skele… Ali za njih postoji jutro…

Ja sam opet ovde nakon toliko vremena i ništa ne znam o danima prošlim. Kod koga da odem da bih opet čuo najiteresantnije o sebi? Ima informisanih ljudi. Od njih ću saznati sve o svome „ja“. Saznaću da li sam dobro ili loše živeo… Ali to je tek sutra, sada prosto lutam gradom. Nisam ni tamo ni ovde. Kao posle teškog sna guram se kroz kasnu noć. Na vratima prijatelja pokazuju mi zube ljubomorne žene: „ … Zar opet ti?” – Ne, nisam ja. Ja sam bio neko drugi. Nije me bilo hiljadu dana, vekova… Bio sam neko drugi… Nekada, pre mnogo leta, ja sam bio ovde i živ. Bio sam pun strasti i ljubavi, imao sam hrabrost za reči i srce za veliku veru. Da, bio sam ovde i mogao sam da pevam, da pijem, da patim i da živim do svoje smrti… Sada ništa ne mogu da uradim. Čak ne znam kako da ostavim trajne tragove u snegu da bih se vratio nazad…

Nije čak ni usamljenost. Ona postoji u drugom svetu – svetu realnosti. Ovo sada je tuga, mnogo i beskrajna tuga. Sada sam mumija u crnoj gustoj smoli grada. Lutam nočnim ulicama, bolesnim od tišine, između dva reda savijenih stubova. Ćutljiva svetla klupčad pokazuju mi pravac – put.

Da li sam ostavio uspomenu i lik na mostu od zemlje do duha? Gorim od opasne žeđi za odavno i zauvek propuštenim u našim danima i noćima, ugledanim i nebiđenim, dotaknutim i neosećenim. Pružam večne ruke unutra ka sebi… Tamo mi je nekada bilo srce, moje malo kao bazalt tvrdo srce. Godinama sam osećao ovo koncentrisanje, stezanje i umiranje jednog živog srca…

Sada dolazim večan u grad – jedan zli demon sa jednim antisrcem. Mnogo zlobe i pakosti pretvorili su moju detinju dušu u senku bez snage, moj pogled – u ugašenu sveću, a izgrubelu ruku – u ruku koja prosi. Iskrivio sam se od falša i laži. Postao sam podlac… Zato mrzim dan sa svetlošću i vazduhom. U meni je eksplozija, ali ne i iskra…

Imao sam i nešto dobro. Imao sam goruću treperavu nadu u najnevinijem obliku. Sada sam samo večno strpljenje za večnost. Sada sam samo za žive nebidljiv vazduh… i u skoroj budućnosti će biti tako. Biću magla u zrncima sunca, jara u znoju letnjih dana i slana u hladnim noćima. Nema tela za jednu praznu dušu… Da li ću se nekada vratiti da to ponovo živim? Da li ću moći ponovo da ga preživim?… Jer bih ga živeo na isti način… do kraja.

Stresam se od hladnoće. Živ sam. Budan sam, Neuništen, sposoban i grozničav. Nema vremena. Požuri nesrećniče! Živ si. Uradi nešto! Voli druge, žive!… Likujem kao pobednik a okršaj još nije počeo…

Nisam mogao da ga utešim… Bio sam nem i zabrinut. Istresam sam reči iz glave. Ona se polako naduvavala kao bubanj… Kidalo mi se u grudima od žeđi za nečim lepim i sjajnim… Ispunjavali su me nemoć i neutešnost…

… Plamen je slabo tinjao u uglu… U pećini je toplo i zagušljivo. Sneg je zatrpao otvor ka vazduhu… Sa naporom raskopavam neprijatno hladni “zatvarač” na ulazu… Sunčev zrak udara u zaleđene zidove bivaka… Nema ga… Nema Poete… Ne smem da se okrenem iza sebe… Pristo nije bilo NIČEGA. Razume se. Ja sam živ, još uvek sam ovde. U ovom svetu. I sam sam. Nema Poete… Ovde je sedeo, iza primusa, govorio je i plakao…

Da li je to bio san? Izmučeno telo i savest su tražili duh Poete… Nejasna krivica za strah i ćutanje činili su ovaj sjajan dan sivljim od noći…

Kasnio sam. Sunce je već visoko. Zaslepljujući sneg je pokrivao ceo svet od vrhova, litica, provalija i dolina. Bilo je čisto i glatko… Osim nepokretnih pega na snegom pokrivenoj ledenoj površini Jezera. Obeležavale su put ka onoj zlokobnoj steni, koja gleda na istok, ka Suncu. Ove senke nisu imale ni početak ni kraj u vatrenim bljesku svežeg snega…

Noćni duboki tragovi sigurno su krenuli od bivaka ka jutru.

 

Autor:

Ljudmil Jankov

25.05.1993. godine

SerbianClimbing.com – Sportsko penjanje u Srbiji

Dobrodošli na podsajt Sportskog kluba „Tribe“ (ex. Penjački klub „Climbing Tribe“).

Na našoj maloj prezentaciji možete pronaći informacije vezane za sportsko penjanje (free climbing), tradicionalno penjanje i alpinizam u Srbiji… a i šire. Klub se ujedno bavi i drugim aktivnostima kao što su slackline, rope jump, trail trčanje, planinarenje, longboarding…

Više informacija na www.tribe.rs

Pratite i naše FB stranice Tribe & Tribe Trails na kojima možete svakodnevno pratiti dešavanja iz sveta outdoora.

{module News Show Pro GK5}

Istorijat sportskog penjanja u YU

Istorija sportskog penjanja u Jugoslaviji nije duga. Kratak pregled ćemo pozajmiti od Lambrosa Hudeludisa, poznatog jugoslovenskog planinara i alpiniste. Ovo je deo iz njegovog članka, objavljenog u časopisu „Extreme“, u kome opisuje kako i otkud sportsko penjanje u našim krajevima…

Devet godina free climbing-a

Sport u svetu poznat kao „Free climbing“, kod nas najčešče pominjan pod nazivom „sportsko penjanje“, na ove prostore uselio se nešto pre raspada prethodne Jugoslavije.
Ako bi se sada davala neka procena o tome koliko se postiglo od pojavljivanja ovog sporta do današnjih dana, nova sportska disciplina bi mogla da dobije prelaznu ocenu, uzimajući u obzir brojne parametre koji su uticali na popularizaciju, animiranje i kvalitet.
Sasvim je izvesno da bi ovi rezultati bili na višem nivou da je opstala prethodna Jugoslavija, jer bi takmičari imali daleko više mogućnosti za napredovanje, s obzirom da je ovaj sport bio daleko razvijeniji u Hrvatskoj, a posebno u Sloveniji.

No, vratićemo se počecima, tačnije 1990. godini kada u alpinistički odsek Beograda dolazi Slavo Gluščević, momak iz Prijepolja, čije su početničke aktivnosti vezane za Split i planinarsko društvo “Mosor”.
Naime, Slavo je za učitelja imao Ivicu Piljića (bivšeg predsednika svetske slobodne penjačke asocijacije), dok je za tehniku u steni bio zadužen izvrsni Ivica Matković, u to vreme jedan od naših najboljih sportskih penjača.
Slavovim dolaskom u Beograd okupljaju se i prvi zaljubljenici u ovaj izuzetno atraktivni i dinamični sport. Planinarsko društvo “Avala” iz Beograda bilo je prvo koje je dobilo penjačku sekciju. Posetom steni Marjan, avgusta ’90 godine ubeležena je i prva organizovanija penjačka akcija.

Novembra iste godine, u beogradskoj zelenoj oazi Košutnjak, utvrđena je i prva smer, nazvana Skepsa i ocenjena sa VIII-, koju je takođe prvi ispenjao i opremio inicijator ovog lepog sporta kod nas.
Veliki sportista i entuzijasta, Gluščević uspeva da ustalasa duhove radoznalih momaka i u svom rodnom Prijepolju gde je ’91. godine formirana i sportsko penjačka sekcija pri pl. društvu „Kamena gora“.
Izazov i potreba za stalnim proveravanjem sopstvenih mogućnosti dva momka, Slavnić Srđana – Srksa i Radović Marka, maja ’91. odvode na dva takmičenja. Prvo je održano na stenovitoj Romaniji (BiH), a drugo u Sloveniji.

U istorijatu ovog mladog sporta ostaće zabeležen i 26. decembar 1991. kada je održan i osnivački sastanak penjačke komisije Srbije.
U periodu 1991-93. postavljen je i ospitovan (osiguran) veći broj smeri na vežbalištima na Košutnjaku, stenama kod Prijepolja i u Vršcu. Održani su i prvi kursevi.
Prvo Otvoreno prvenstvo Makedonije održano na Matki, poznatom izletištu kraj Skoplja, septembra 1993. godine, samo je potvrdilo da S. Gluščević u to vreme nije imao ozbiljnije konkurente. M. Radoviću pripalo je treće mesto.

Konačno, maja ’94. došlo je na red i Prvo otvoreno prvenstvo Jugoslavije održano na predivnim terenima stene Sokolice iznad Prijepolja. Ovoga puta u odsustvu Gluščevića koji je brinuo o organizacijskim poslovima kako bi ovo takmičenje uspelo. Trijumfovao je S. Slavnić, penjač iz Beograda koji se pre intenzivnog posvećivanja penjanju bavio speleologijom. Drugo mesto, malo neočekivano, u prilično jakoj konkurenciji, zauzeo je Zvonko Trifunović, alpinista planinarskog društva “Crni vrh” iz Bora. Treće mesto zauzeo je Dejan Vučković, speleolog i svestrani sportista iz Beograda.

Nešto manje gužve bilo je u ženskoj konkurenciji. Sanja Cvetanović je za nijansu bila spretnija od svoje tada velike rivalke Suzane Mihajlović, a treće mesto bilo je rezervisano za Ninu Popović. Sve tri takmičarke su iz Beograda.
Te, 1994. godine održano je još jedno takmičenje u prelepom prirodnom okruženju planine Stol kod Bora.
Širom sveta Free Climbing je osvajao mlade, pri čemu je dostizao impozantnu dimenziju, dok je kod nas bio tek u povoju. Posle četiri godine težnja za njegov opstanak i status, u i te kako oskudnoj i osiromašenoj porodici YU sportova, nije bila uzaludna, ali objektivno gledano nije prišla ni blizu novim sportskim trendovima, kojih je iz meseca u mesec bilo sve više. Međutim, neosporno je da je sportsko penjanje i kod nas imalo svoje junake. Već je pomenuto, najveće zasluge u tom periodu svakako pripadaju Gluščeviću, ali svoj udeo u njegovom razvoju imali su i Slavnić Srđan, Vučković Dejan, Radović Marko, Vučković Aleksandar kao i mnogi drugi, a neki će biti pomenuti u nastavku priče o ovom neobičnom sportu.

Šta se dalje dešavalo? Ponovo je mesto zbivanja bila okolina Prijepolja, tačnije Sopotnica, gde je, jula ’95. godine, upriličen veliki skup planinara. Nešto iskusniji i inspirisani u traženju kreativnijih rešenja, članovi kluba “Kamena gora” predvođeni instruktorom, latili su se izgradnje i organizovanja prvog državnog prvenstva na veštačkoj podlozi. Ne samo da su u tome uspeli, već je Prijepolje dobilo i prvaka države. Takmičenje je u stvari bilo pravi mali spektakl koji su znatiželjno propratili i meštani okolnih sela. Za njih je ovo bilo jednako čudno kao da je na njihove livade sleteo leteći tanjir. Prvi prvak Jugoslavije na veštačkoj steni, potpuno zasluženo, postao je Ljujić Vladan iz Prijepolja, drugo mesto zauzeo je veoma perspektivni Rokvić Igor iz Beograda, a treće je pripalo Nikoli Radosavljeviću, takođe iz Beograda. I devojke su debitovale na veštačkom terenu. Na njemu se najbolje snašla Nataša Blagojević koja je dohvatila samo jedno hvatište više ispred talentovane Dobrota Gabrijele i trećeplasirane Nine Popović, sve tri su iz Beograda.

Dakle krenulo se sa penjanjem na veštačkoj steni. Početkom septembra ’95. godine Blagoje Dobrota se odlučuje za svoj prvi stvaralački poduhvat. Učešće na takmičenjima zamenio je izgradnjom stene i organizovanjem kupa Jugoslavije na Kopaoniku. Naravno, sve to uz neophodnu pomoć i podršku planinarskog društva “Rtanj”.

Pored pobede Dušana Kopčalića koji je nagovestio svoju dominaciju na ovim prostorima, ovo takmičenje će ostati upamćeno i po tome što je održano na temperaturi od svega 2 stepena C.
Pored penjača koji se opredeljuju za takmičenje, postoje i oni koji imaju sasvim drugačiju viziju o Free Climbing-u, takve su relacije na međunarodnoj sceni. Ipak, zna se i to da neki od ovih “climber”-a pripadaju samom svetskom vrhu, ali ih prvenstva ne privlače. Izuzetak su neki revijalni nastupi, kada se od njihove virtuoznosti na steni mnogima zavrti u glavi. U nekim slučajevima oni su na takmičenjima angažovani kao postavljači smeri, obično prilično teških i komplikovanih.

Slični, samo daleko umereniji primeri za to postoje i kod nas. Dejan Drča je penjač koji kao da radi u ilegali. Ipak on je ’95. godine u poznatom penjalištu Lakatniku u Bugarskoj pomerio YU granicu, ispenjavši smer težine IX-. Tokom ’97. i ’98. godine Nenad Savić i Dejan su podigli težinu za pola ocene i ona je sada IX. Zanimljivo je da se na postavljanju prve improvizovane stene u Beogradu čekalo do prvog takmičenja, koje je održano februara ’96. Za tu priliku sala osnovne škole “Kralja Petra” bila je pretesna da primi sve potencijalne penjače kao i mnogobrojnu publiku koja je posredstvom medija bila informisana o ovoj atrakciji.

Još jedanput se u ulozi režisera i montera našao B. Dobrota, u to vreme instruktor sekcije PD “Rtanj”. Na takmičenju u konkurenciji muškaraca pobeđuje uvek nepredvidivi Aleksandar Mojsilović. Kod devojaka svoju superiornost dokazuje Gabrijela Dobrota, koja je započela sa nizanjem pobeda. Gradnja ovakvih stena kratkog daha (samo za takmičenja i demonstracije) će se nastaviti i zaokupljaće pažnju sportske publike u halama beogradskog sajma, sinagoge u Zemunu i na Carskoj Bari kod Zrenjanina. Ipak to nije sve.

U ’96 godini započeti su radovi na izgradnji jednog trajnijeg objekta, stene na Adi Ciganliji. Tokom radova niko osim njenog tvorca, Gluščevića, nije mogao bliže prognozirati krajnji efekat ovog dela.
Poslovi na jednoj gigantskoj steni potrajali su sve do velikog ispita koji se zvao “Prvo prvenstvo Balkana u Free Climbing-u” koje je održano od 5. do 7. jula ’97 god.

I pored vremenske oskudice i poslova „na dva koloseka“, jednog na dovršetku stene, a drugog organizacijske prirode na realizaciji izuzetnog sportskog događaja, na kraju je sve uspešno završeno.

Statistika o Prvenstvu sve govori. Učestvovalo je pedeset takmičara, u muškoj i ženskoj konkurenciji. Rumuni i Bugari sa izuzetno selektiranim ekipama imali su rezultatski primat, jedan korak iza njih bili su Grci, a naši “frikosi” bili su bolje plasirani od takmičara iz Makedonije. Nešto više šansi za bolji plasman imale su devojke, ali na kraju su se, u veoma jakoj konkurenciji, gde su odlučivale nijanse, morale zadovoljiti četvrtim mestom Gabrijele Dobrote, a peta je bila Tanja Čolaković.

Stena na Adi od njenog rođenja privlači pažnju “nekih novih klinaca” i momaka kojima se konačno pružila mogućnost da redovno treniraju u periodu kada vremenske prilike to dopuštaju. Ujedno, stena je otvorila prostor za održavanje velikog broja sportskih manifestacija, a njena dimenzija dozvoljava da se u jednom trenutku na njoj nađe desetina penjača.

Odličan potez uprave Ade Ciganlije dao je šansu omasovljenju i bržoj popularizaciji ovog sporta. I ne samo to. Tim gestom uprava je obogatila sadržaj ovog poznatog izletišta približavajući ga nekim evropskim sadržajima, a to valjda i jeste cilj. Zato nije posebno iznenađenje što se u ovoj, 1998. godini održao najveći broj takmičenja, a neka nam tek predstoje.

Pored prvenstva i kup takmičenja, u ovoj godini na Adi su održana i dva revijalnog karaktera. U prvom je reč o YU Masters-u koji se odvijao na prirodnoj steni starog grada u Kotoru u toku maja. U drugom su, jula meseca, rešavani problemi boldera (usamljena stena, blok) na Kopaoniku.
Rezime koji se može dati za ovaj, ipak kratki osvrt, kada se govori o jednoj sportskoj disciplini koja kod nas traje devet godina, ukazuje da se kod mlađeg uzrasta razvija novi kvalitet…

 

Autor:

Lambros Hudeludis

14.08.1998. godine

 

Sportsko penjanje (sport climbing)

Sportsko penjanje je danas najpopularnija forma penjanja gde se oprema za penjanje koristi isključivo da bi vas osiguralo od pada. Svakako, steklo je veliku popularnost iako je smatrano kontraverznom praksom u svojim počecima 1980-ih. Najviše kritika je dobijalo zbog koncepta bušenja ankera u stenu, što je apsolutna suprotnost čistom penjanju. Jedan od pionira penjanja Alan Watts je u tom periodu pojurio u Oregon Smith Rock State Park kako bi pronašao što više linija koje su bile pogodne za bušenje. Kontraverzna praksa se proširila veoma brzo kroz Američko područije i doživela pravu ekspanziju devedesetih godina.

Ako uporedimo sportsko penjanje sa boulderingom, možete gledati na bouldering kao na sprint od 100m koji zahteva eksplozivnu snagu. Sportsko penjanje, sa druge strane, može se porediti sa trčanjem više krugova od 400m koje takođe zahteva snagu ali i odličnu staminu.

Tradicionalno penjanje (trad climbing)

Pre nego što je sportsko penjanje postalo popularno osamdesetih godina, a u nekim delovima Evrope čak i ranije, tradicionalno penjanje je jedini tip penjanja koji je postojao, i zvao se „rock climbing“. Kada je u kasnim osamdestim doslo do masovnog razvitka sportskog penjanja pojavio se i termin „tradicionalno penjanje“ ili „trad„. Tradicionalno penjanje uključuje penjanje neke sekcije stene prilikom čega penjač postavlja sopstveni vid zaštite prilikom penjanja. Do sedamdesetih godina vidovi zaštite su uglavnom obuhvatali klinove dok se danas uglavnom koriste čokovi i frendovi.

Oprema za tradicionalno penjanje se deli u dve kategorije i to su pasivna zaštita i aktivna zaštita. Iako vidove zaštite koji se koriste u današnje vreme većina penjača smatra nedovoljno sigurnim, tehnika izrade i snaga opreme za tradicionalno penajnje može omogućiti penjaču da potpuno sigurno penje stenu i vežba pokrete. Naravno, ovo važi samo ukoliko je oprema za osiguranje (prilikom pada) pravilno postavljena. Potrebno je vreme i iskustvno za bezbedno penjanje tradicionalnih smerova.

Pasivna zaštita obuhvata čokove i hekseve. Čokovi i heksevi su dizajnirani da se zaglave u manje ili srednje pukotine. Prilikom postavljanja čokova i hekseva veoma je bitno da je dodirna površina opreme i stene što veća. Idealno postavljanje opreme je postavljanje u pukotine čija je gornja površina šira, dok se na dnu sužava onemogućujući ispadanje. Postoje i takozvani “mikro” čokovi čija je namena postavljanje u mikro pukotine. Treba napomenuti da je nosivost ovakve vrste čokova uglavnom ispod 6kn i da se oni uglavno koriste prilikom aid climbinga. Heksevi se mogu koristiti i kao aktivna zaštita prilikom čega se heks mora postaviti pod određenim uglom. Nakon opterećenja rotirajuća sila će biti ostvarena, prilikom čega će se heks zaglaviti u pukotini.

Postoji više vidova aktivne zaštite od kojih su najpoznatiji frendovi i gurtne. Modeli frendova variraju od proizvođača. Frendovi funkcionišu tako što se prilikom postavljanja frenda povlači “ručica” koja omogućuje sužavanje vrha opreme i ubacivanje u pukotine. Nakon odpuštanja ručice frend se vraća u prvobitni položaj prilikom čega pravi kontra potisak. Snaga potiska se povećava proporcialno u odnosu na težinu povlačenja. Frendovi se najčešće koriste u paralelnim pukotinama gde je postavljanje pasivne zaštite veoma teško. Nepravilno postavljanje frendova može biti jako opasno. U nekim slučajevima mnogo je bolje postaviti bilo koji vid pasivne zaštite :).

U tradicionalnom penjanju se koriste razni čvorovi. Neki od njih su osmica, lađarac, bulin, prusikova zamka, šestica, dupli lađarac…

Kada postanete ekspert tradicionalnog penjanja, pred vama se otvara ceo svet penjanja.

[photogrid ids=“1807″ captions=“yes“ columns=“two“ ]

Indoor penjanje (indoor climbing)

Indoor penjanje, odnosno penjanje u zatvorenom prostoru, je aktivnost koja se odvija na veštačkim stenama i strukturama postavljenim unutar zatvorenih prostora, poput sportskih centara, teretana za penjanje ili specijalizovanih penjačkih klubova. Indoor penjanje pruža penjačima mogućnost da vežbaju i razvijaju svoje veštine u kontrolisanim uslovima, bez obzira na spoljašnje vremenske prilike ili dostupnost prirodnih stena u blizini.

Indoor penjanje obuhvata različite discipline penjanja, kao što su brzinsko penjanje, bouldering i lead penjanje, a veštačke stene nude različite smerove i težine kako bi pružile izazov za penjače svih nivoa veštine. Veštačke stene su opremljene hvatištima, poznatim kao „gripovi“, koje simuliraju prirodne elemente stene i omogućavaju penjačima da vežbaju različite tehnike penjanja.

Indoor penjanje ima mnoge prednosti u odnosu na penjanje na otvorenom:

  1. Bezbednost: Indoor penjanje pruža bezbednije okruženje za penjače, jer su smerovi postavljeni od strane profesionalaca, a oprema je redovno održavana i pregledana. U slučaju boulderinga, prostor ispod stene je obično prekriven debelim strunjačama za ublažavanje padova.
  2. Pristupačnost: Indoor penjanje je dostupno većem broju ljudi, jer ne zahteva odlazak u prirodu ili udaljene lokacije. To omogućava penjačima da vežbaju čak i u urbanim sredinama i tokom loših vremenskih uslova.
  3. Napredak: Indoor penjanje nudi širok spektar smerova različitih težina i stilova, što omogućava penjačima da postepeno napreduju i unapređuju svoje veštine. Smerovi se menjaju redovno, što pruža nove izazove i sprečava dosadu.
  4. Društveni aspekt: Indoor penjački centri pružaju društveno okruženje u kojem penjači mogu upoznati druge ljubitelje penjanja, razmenjivati iskustva, savete i učiti jedni od drugih.
  5. Obuka: Mnogi indoor penjački centri nude obuku i kurseve za početnike i napredne penjače, što može doprineti bržem i sigurnijem napretku u penjanju.

Indoor penjanje je odličan način da se upoznate sa sportom penjanja, razvijate veštinu i održavate kondiciju.

Soliranje (free soloing)

Soliranje (free soloing) je vrsta penjanja na stenama ili planinama u kojoj se penjač penje bez upotrebe užeta, zaštitne opreme ili partnera. Ovaj stil penjanja je izuzetno opasan i zahteva visok nivo veštine, samopouzdanja i mentalne snage. Penjači koji se odluče za soliranje oslanjaju se isključivo na svoje fizičke sposobnosti i tehniku penjanja kako bi savladali vertikalne stene.

Soliranje se razlikuje od boulderinga po visini stena koje se penju, jer bouldering se uglavnom odvija na nižim visinama i koristi se podloga za padanje (crash pad) kako bi ublažila padove. Soliranje može uključivati penjanje na velike visine, gde bi pad značio ozbiljnu povredu ili smrtni ishod. Iz tog razloga, soliranje se smatra jednim od najrizičnijih i najkontroverznijih stilova penjanja.

Iako soliranje može pružiti neuporediv osećaj slobode i postignuća, izloženost riziku od ozbiljnih povreda ili smrti čini ga izuzetno opasnim i nije preporučljiv za većinu penjača. Mnogi iskusni penjači praktikuju soliranje samo u retkim slučajevima i na dobro poznatim stenama, gde su već usavršili tehniku i imaju jasno razumevanje svog fizičkog i mentalnog stanja.

Jedan od najpoznatijih solista je Alex Honnold, koji je postao svetski poznat nakon što je 2017. godine izveo slobodno soliranje smera „Freerider“ na El Capitanu u Nacionalnom parku Yosemite. Njegov poduhvat je dokumentovan u nagrađivanom filmu „Free Solo“ koji je kasnije dobio Oskara za najbolji dokumentarac.

NAPOMENA: Tekst je informativnog karaktera.

Soliranje, ili penjanje bez upotrebe užeta i zaštitne opreme, izuzetno je opasna aktivnost koja može dovesti do ozbiljnih povreda ili smrtnog ishoda. Ovaj stil penjanja zahteva izuzetno visok nivo veštine, samopouzdanja i mentalne snage. Ipak, čak i najiskusniji penjači mogu doživeti nesreće usled nepredvidivih faktora, poput loših vremenskih uslova, oštećenja stene ili trenutka nepažnje.

Soliranje se smatra jednim od najrizičnijih i najkontroverznijih stilova penjanja. Zbog visokog rizika, soliranje nije preporučljivo za većinu penjača, čak ni za one sa dugogodišnjim iskustvom i naprednim veštinama.

Penjanje na vođenje (lead climbing)

Lead

Prilikom penjanja smera na vođenje (kao prvi), vodeći penjač nosi pojas na kome je privezan kraj užeta. Dužnost osiguravaca je da prilikom kopčanja brzo obezbedi dovoljnu količinu užeta koja je potrebna da se uspešno ukopča u karabiner. Osiguravaoc, takođe mora da konstantno pazi na penjača kako bi prilikom pada na vreme zategao uže ili uhvatio partnera ukoliko je blizu zemlje. Vodeći penjač penje smer i radi bezbednosti periodično postavlja neki vid zaštite. Zaštita od pada može biti u vidu ranije postavljenih bolotva i spitova u koje penjač kopča komplete. Ukoliko se radi o tradicionalnom penjanju vidovi zaštite poput čokova, frendova, klinova, sky-hookova se stavljaju prilikom penjanja. Razmak između tačaka osiguranja je u proseku izmeđi 1 i 4 metara.

U svakom trenutku, vodeći penjač može pasti, najmanje, dva puta dužinu od svoje poslednje tačke osiguranja. Ukoliko je penjač, recimo, 1 metar iznad zadnjeg osiguranja, on će pasti najmanje 2 metara. Treba napomenuti da se u penjanju koriste dinamička užad i uzeti u obzir i njihovu rastegljivost. Takođe je veoma bitno obratiti pažnju na faktor pada (odnos dužine pada i dužine užeta između osiguravaoca i penjača).

Kada vodeći penjač stigne do kraja smera, osiguravaoc ga spušta na zemlju. Ukoliko, nakon prvog penjanja, niko od prisutnih neće više da penje taj smer, penjač ili odpenjava smer prilikom čega skida zaštitu / komplete ili “oprema” smer specijalnom procedurom koja zavisi od sidrišta na vrhu smera. Ukoliko se radi o smeru iz više cugova, osiguravaoc kreće da penje kao drugi, pri čemu prilikom penjanja skida postavljene komplete i opremu. Kod ovakvog tipa opremanja smera, penjanje kao drugi se vrši po principu “top rope” sistema.

Pri sportskom penjanju zaštita u vidu ekspazivnih, lepljenih i drugih vrsta klinova se postavlja prilikom uređivanja smera dok je zaštita od pada u tradicionalnom penjanju privremena i uklanja se nakon penjanja.

Penjanje u vođstvu se obavlja iz više razloga:

  1. Na dosta smerova “top rope” način penjanja nije moguć zbog nedostupnosti sidrišta.
  2. I sportski i tradicionalni penjači favorizuju penjanje u vođstvu što zbog praktičnih, što zbog tehničkih razloga.
  3. Penjači mogu vežbati smerove na razne načine ali validan uspon je onaj uspon kada bez padova, uspešno izvedemo smer kao prvi.

Penjanje na vršno sidrište (top-rope)

Top rope penjanje je metoda penjanja gde je uže već postavljeno kroz sidrište na vrhu stene, a zatim vraćeno na tlo i vezano za penjača. Drugi kraj užeta drži osiguravaoc, koji koristi spravu za osiguranje kako bi kontrolisao zategnutnost užeta i sprečio penjača da padne. Osiguravaoc može pomoći penjaču da održava ravnotežu, ublaži pad i pruži podršku tokom penjanja.

Top rope penjanje je jedna od najbezbednijih metoda penjanja, jer je penjač kontinuirano osiguran, a rizik od pada i dužina pada je svedena na minimum. Ovaj stil penjanja je pogodan za početnike, jer im pruža sigurno okruženje za učenje osnovnih tehnika penjanja i razvoj samopouzdanja. Top rope penjanje se često koristi u indoor penjačkim centrima, kao i na stenama na otvorenom za obuku i vežbanje.

Evo nekoliko karakteristika top rope penjanja:

  1. Bezbednost: Penjač je uvek osiguran užetom koje prolazi kroz sidrište na vrhu stene, što značajno smanjuje rizik od povreda usled pada.
  2. Pogodno za početnike: Top rope penjanje je odličan način za uvođenje početnika u sport penjanja, jer im pruža mogućnost da se fokusiraju na tehniku i razvijanje veština bez straha od pada.
  3. Učenje tehnike: Top rope penjanje omogućava penjačima da eksperimentišu sa različitim tehnikama i pristupima prilikom penjanja smera, bez prevelikog stresa zbog potencijalnih padova.
  4. Društveni aspekt: Top rope penjanje se često praktikuje u grupama, što omogućava penjačima da razvijaju društvene veze i uče jedni od drugih.
  5. Fizička kondicija: Top rope penjanje pruža izazov za razvoj snage, fleksibilnosti i izdržljivosti, što ga čini odličnim načinom vežbanja i održavanja kondicije.

Iako top rope penjanje pruža veću bezbednost u odnosu na druge metode penjanja, uvek je važno da se pridržavate osnovnih bezbednosnih procedura i koristite odgovarajuću opremu kako biste smanjili rizik od povreda.

Boldering (bouldering)

Boldering je grana penjanja koja podrazumeva uspone na kratke smerove bez korišćenja užadi ili slične opreme za osiguravanje. Bolder smer retko prevazilazi visinu od 7 metara i dizajniran je da predstavlja kako fizički tako i psihički izazov. Veština bolderinga zahteva izuzetnu fizičku kondiciju i tehniku. Međutim, i slabiji penjači se takođe mogu okušati u ovome, iz prostog razloga zato sto je zabavno i na njima se jako brzo napreduje.

Penjanje stena i boldera ima dugu istoriju, ali boldering kao sport se razvio u Evropi u kasnom 19 veku. U današnje vreme počeo je da se kategoriše i kao ekstremni sport. Postoje razne površine koje se mogu koristiti za boldering. Prva je, naravno, bolder na velikoj steni. Uspešan bolder problem ili izazov se obično završava na samom vrhu te stene. Takođe postoje i bolderi koji se zasnivaju na kretanju u stranu u samom podožiju neke stene, kao i penjanje smerova / problema na veštačkim zidovima, do zadnjeg hvatišta u problemu. Boldering veština se može i primeniti na penjanje zgrada, što se naziva „buildering“ ili „urban climbing“. Oprema za boldering je osnovna. Penjač će prilikom uspona nositi penjačice i vrećicu sa magnezijumom. Većina penjača prilikom penjanja, radi bezbednosti, u podnožiju stene postavlja  takozvani “crash pad”, mekani sloj specijalno dizajniranog sunđera koji će im ublažiti pad.

Prilikom penjanja bolder smera cilj penjača je da uspešno, bez padova dođe do vrha problema. Međutim, postoje i takozvani bolder detalji / izazovi, gde se od penjača očekuje da prati zadati niz hvatišta i gazišta. Neki od ovih problema su izuzetno teški i zahtevaju velik nivo snage, izdržljivosti i tehnike.

Boldering bi trebao da se upražnjava u paru, posebno u prirodnom okruženju. Iako bolderaš može imati ogrmnu veštinu, može doći do neočekivanog pucanja hvatišta, gazišta, skliznuća što će penjača verovatno dovesti do pada i ne daj bože, povrede. Vaš partner bi vam u ovom slučaju, spotiranjem, pomogao da se ne povredite.

Sistemi i vrste penjanja

Prilikom penjanja postoji više načina i sistema za osiguravanje. Prema tipu sistema za osiguravanje i vrsti napredovanja, razlikujemo dva sistema penjanja – penjanje sa sidrištem na vrhu, tzv. „top roping“ i sistem penjanja na vođenje, tzv. „liding“.

Prvi od ova dva podrazumeva da je smer već postavljen i da se sidrište nalazi na vrhu smera, ovaj sistem se primenjuje na treninzima.

Drugi sistem jeste penjanje na vođenje, odnosno penjanje sa pratećim užetom, u ovom slučaju sidrište nije fiksirano na vrhu, već penjač prikopčava uže u međusidrišta na steni, u komplete. Jedini priznati način penjanja jeste penjanje na vođenje.

Pored ova dva sistema postoji i drugih vrsta penjanja. Treba napomenuti da se sistemi sa užetom na vrhu ili sistemi sa vođenjem koriste kod ispenjavanja visokih težinskih smeri, kao i kod brzinskog penjanja.

Pored penjanja sa osiguranjem, postoji i sistem ispenjavanja niskih smerova, visine do šest metara, bez osiguranja, ali sa obezbeđenom mekom podlogom ili osobom koja bi se našla iz penjača da ga usmeri pri padu i pridrži. Ovakav način penjanja naziva se boldering, i često se predstavlja kao forma ispenjavanja niskih stena velike težine.

Pored ovih sistema postoji i tzv. „prečkanje“, penjanje niskih dugačkih (širokih) stena na maloj visini do tri metra. Ovaj vid penjanja se koristi kao trenažni sistem, gde se na velikoj dužini „smera“, koji u ovom slučaju ima orjentaciju levo desno, postiže uvećanje snage, kondicije i sposobnosti prebacivanja tela iz jednog ravnotežnog položaja u drugi.

U poslednja dva slučaja, potrebno je da penjač obezbedi osiguravaoca, ali u funkciji osobe koja će samo pratiti pokrete i naći se u slučaju pada, da pridrži glavu i trup penjača, takoda ne dođe do udarca potiljkom u tlo. Ova osoba se u penjačkoj terminologiji zove „spoter“ i ima funkciju „spotiranja“, odnosno podrške.

Pored težinskih sistema penjanja, postoje i brzinski sistemi, koji su nešto lakši, a gde se za cilj postavlja što brži dolazak do vrha smeri, u ovim slučajevima koristi se sistem osiguravanja sa užetom na vrhu.

Strogo se zabranjuje ispenjavanje smeri bez osiguranja, ako je visina smera viša od šest metara.

 

Porodice pokreta – Fransoa Legrand

Porodice Pokreta

Fransoa Legrand

Vizualizacija i pokretljivost by Erik Preleman

 

Dvadeset-petogodišnji Fransoa Legrand je tokom devedesetih godina bio nesvrgnut svetski šampion na većini penjačkih takmičenja. Mnogi francuski penjači kažu da Lengrand nije naročito fizički jak u poređenju sa drugim vrhunskim penjačima. Njegova sanga leži u njegovoj vizualizaciji. Tokom intervjua, Legranda sam pitao kako je stekao tu sposobnost i kako je koristi.

U ČEMU JE TAJNA VAŠEG USPEHA?

Ja nisam najjači penjač u okolini. Čak i ne mislim o sebi da imam dosta sirove snage, ali ja imam drugu imovinu, pretežno mentalnu. Prvo, čim vidim smer, ja mogu smesta da vizualizujem na koliko različitih načina da ga popnem. Ako je moj prvi izbor pokreta neodgovarajuć, ja imam alternativni plan u mislima, spreman da ga sprovedem u akciju.

KAKO MOŽETE DA SE SETITE TAKO PUNO VARIJACIJA?

Pre šest godina ( u 19 ) odlučio da analiziram vrste snage, pozicije i pokrete neophodne za teška penjačka kretnja. Postoje hiljade različitih penjačkih pokreta, ali ja sam počeo da tražim neke osnovne sličnosti u zavisnosti od pozicije tela i sličnosti u odnosu na poziciju tela. U mislima sam počeo da grupišem slične pokrete u familije. Sada, kad jednom odredim koju familiju pokreta penjački problem zahteva, mogu da izvršim pokrete velikom brzinom. Tako mogu rešiti svaki problem čak i ako je jedinstven.

MOZETE LI MI DATI JEDAN PRIMER PORODICE POKRETA?

Priljubljivanje. Postoje dve različite porodice u pokretima priljubljivanja. Jedna porodica ima direktna, frontalna gazišta pri priljubljivanju, tako da postoji direktna gravitaciona sila od ruku do nogu. Druga porodica pokreta ima gazišta izvan i sa strane. Svaka od tih situacija ima proces pripreme izvršenja i ostvarenja pokreta. Unutar savke familije pokreti su dosta slični, bez obzira da li su smerovi na prirodnoj ili vestačkoj steni.

ŠTA ODREĐUJE PORODICE POKRETA: POZICIJA NOGU ILI POZICIJA RUKU?

Penjačko kretanje nije statično postavljanje nogu i ruku. Važan je tok pokreta po hvatištima ili oprimcima,kao i prolaz do sledećih. Moje porodice pokreta se zasnivaju na dinamičkoj poziciji tela, a ne samo na zajedničkom radu ruku i nogu. U svim delovima pokreta to me vodi kroz teške detalje na smeru od jedne do druge tačke odmora.

FRANCUSKI PENJAČI IMAJU VEOMA FLUIDAN STIL PENJANJA. DA LI I VI TO IMATE?

U Francuskoj mnogo polažemo na lepršavost i tečnost u penjanju. Ponekad eksplozivan pokret koji se čini kao kompletna greška moze biti najbolje rešenje za problem. U većini slučajeva francuski način lepršavosti ne daje samo uspeh , već vas može izvući iz neprilike.

KOJE VRSTE NEPRILIKA?

Ako se krećete u trzaju i grču, bespotrebno trošite energiju i mnogo važnije, a to je da izgubite pojam o vašim sposobnostima koje ste stekli penjući ranije. Ako ne znate vaše mogućnosti vrlo lako ćete izgoreti na smeru. Ako ostanete FLUIDNI imaćete mnogo čistiju i tačniju percepciju gde i kako treba da se potrudite, u savladavanju teškog dela. FLUIDNO kretanje vam takođe pomaže da izaberete prave poteze.

VI PROVODITE VIŠE VREMENA POSMATRAJUĆI NOGE NEGO RUKE. ZAŠTO?

To je samo na već popetim smerovima. Ako sam ranije bio na smeru, provodim mnogo vremena gledajući u noge jer znam gde se hvatišta nalaze, i pre nego što ih dohvatim. Dobar rad nogu čuva telesnu energiju. Sa povećanom paznjom na rad nogu postižem maksimum kontrole sa najmanje greški. Na veoma teškim smerovima gazišta su mnogo mala, tako da moram posmatrati veoma pazljivo da ih pronađem i odredim kako pravilno da ih upotrebim.

KOLIKO SE VAŠA TEHNIKA RAZLIKUJE NA “ ON SIGHT“ SMEROVIMA?

Na „ ON SIGHT „ smerovima gledam gore sto više i to radim iznova i iznova, da bih istovremeno pronašao hvatišta, zapamtio i zamislio kako da ih upotrebim. Pre penjanja proucavam smer, markiram hvatišta i razvijam plan za upotrebu različitih porodica pokreta. U tom trenutku nije toliko bitno da li je moj plan dobar, jer mu se svakako moram još posvetiti da bih proverio valjanost tog istog plana.

Specijalno se koncentrišem na ruke. Trošim vreme da osetim hvatište, a ne samo da pronađem najbolji način da ih dohvatim. Takođe i na to kako postaviti nogu na ta ista hvatišta.

DA LI POSTOJI NEKA TAJNA ZA USPEH FRANCUSKIH PENJAČA U SPORTSKOM PENJANJU I NA TAKMIČENJIMA?

Mislim da nema tajne. Jako naporno vežbamo i podstičemo jedni druge da damo sve od sebe. Diskutujemo o smerovima, pokazujemo i učestvujemo u onome što smo naučili. Ako postoji neka tajna u svemu, moguće je da je to što se mi borimo za lepotu, kontrolu i fluidnost u našim pokretima. Za idealan stil treba imati cilj. NIje dovoljno samo se popeti, već i kako to uciniti. To se računa kao dobro.

 

Tekst iz časopisa „ROCK & ICE“

Prevod: Dobrota Blagoje

Istorijat i razvoj aplinističke opreme

Uporedo sa razvitkom alpinizma, kasnije speleologije, sportskog penjanja i ostalih alpinističkih disciplina, rađale su se i razvijale ideje i inovacije, vezane za alpinističku opremu. Svako ko je bio u mogućnosti, a imao je ideju šta mu treba i/ili ne treba, te kako da to nešto izvede ili ne izvede, unosio je određene izmene u postojeću opremu i/ili razvijao inovativne ideje i time stvarao nove elemente opreme.

Vremenom polje tehničke opremljenosti postalo je toliko šarenoliko da se više nije znalo ni šta postoji, ni šta ne postoji, niti kako se sa čim rukuje… jednom rečju nastala je opšta pometnja po pitanju opreme, a razvitak tehnologije i priliv novih ideja nagoveštavali su samo pogoršanje date situacije. U cilju uvođenja reda u šarenolikost opreme, određene asocijacije na lokalnom i globalnom nivou počele su uvoditi lokalne i globalne norme vezane za upotrebu i proizvodnju opreme. Tako su se vremenom razvili danas nama poznati standardi u testiranju, upotrebi i održavanju i čuvanju opreme.

U početku sva metalna oprema se proizvodila od gvožđa, kasnije čelika (ručni rad), bilo je izleta i sa plastikom i sličnim materijalima, danas se oprema proizvodi uglavnom od lakih, a jakih materijala kao što su dura-aluminijum, titanijum, prohrom, laki čelik i sl.

Pojasevi ranije nisu postojali, nastali su znatno kasnije; koristilo se pleteno uže, laneno ili najlonsko; umesto današnjih penjačica, koristile su se čizme, i sl.

Sistemi za osiguravanje kakve mi danas poznajemo tada nisu postojali, već se osiguranje vršilo preko utega na penjaču – osiguravaocu, primer toga je u današnje vreme, samo teorijski pominjan abzajl.

Današnja oprema je daleko kvalitetnije izrade, sa normama koje su i više nego dovoljne da zadovolje bezbednosne potrebe penjača. Standard koji se trenutno primenjuje podrazumeva da svaki element opreme može da izdrži snagu od 22kN, što je ekvivalent masi od 2200kg, pri ubrzanju Zemljine teže od ~10m/s^2.

Danas se umesto teških cipela koriste penjačice, specijalne patike za penjanje; pletenu užad su zamenila visoko kvalitetna moderna užad, rađena po slojevitom sistemu,sa velikim brojem tankih, međusobno upletenih niti; teške čelične i gvozdene karabinere zamenili su laki i ultra laki karabineri; tehnologija proizvodnje gurtni je znatno uznapredovala; nekadašnje prusikove gaće zamenili su moderni pojasevi; improvizacije vezane za osiguravanje, zamenili su moderni sistemi za osiguravanje…

Ipak, treba napomenuti da i pored neverovatnog tehnološkog napretka u razvitku opreme, uprkos velikoj pažnji i naporu koji se polažu u testiranje opreme, uvek postoji opasnost da neki od elemeneta opreme zakaže.

Sigurne ruke – kako da bolje spotirate pri bolderingu

Najgore spotiranje ikada sam doživeo na bolderingu u Hueco Tanks-u u Teksasu. Jednog momenta sam bio blizu vrha boldera “ Best of the West“ viseći na dva jadna trenja; u sledećem momentu sam leteo u nazad prema zemlji. U njegovu čast, moj spoter me nije uhvatio. U stvari moj spoter sa nije pomerio ni milimetar. Udario sam ga poput brzog voza i zalepio ga za zemlju. Obojica smo završili ležećći na zemlji, ja bez daha, a on izubijan i potresen.

Dobro spotiranje je podjednako važno kao i dobro osiguravanje. Ipak, iako svi prolazimo kroz iste pokrete, iznenadjujuće malo penjača razmišlja i pridaje pažnje spotiranju – ili uopšte zna kako se to pravilno radi. Kao što sam naučio u Hueku, spoter koji ne zna, bez obzira na to koliko on bio hrabar, nije zamena za spotera sa dobrom tehnikom.

Loše spotiranje često proističe iz neznanja šta je zapravo spotiranje. Spoter ne treba da hvata palog penjača. Umesto toga njegova svrha je da usmeri penjača na bezbedno mesto za pad, pobrine se da se prizemlji prvo nogama, i, ako je to moguće, uspori malo penjača preuzevši na sebe deo pada.

t61Prvi korak ka dobrom spotiranju je ispravno stajanje (pozicija). Zauzmite položaj na oko pola metra (oko 50 cm) od predpostavljene tačke ispadanja, krećući se sa penjačem. Vaša kolena i laktovi bi trebalo da budu blago povijeni da bi lakše apsorbovali pad; vaši dlanovi bi trebali da budu otvoreni sa prstima ispruženim i malo povijenim, povrede prstiju su česte pri spotiranju. Oduprite se iskušenju da gledate penjaču u ruke; Koncentrišite se na predeo penjačevih kukova, leđa ili gde već nameravate da prihvatite penjača.

„Viljuškar“ Kada spotirate na previsnim problemima srednje visine, planirajte da prihvatite penjača sa obe strane gornjih leđa, neposredno ispod pazuha. To će uspraviti penjača. Držite svoje ispružene ruke što bliže penjačevim leđima da bi ga brže prihvatili, jer što je veće ubrzanje teže je prihvatiti penjača u padu.

t62„Naručje“ Na niskim, previsnim problemima nećete biti u mogućnosti da stanete ispod penjača, da primenite „viljuškar“ spotiranje. Umesto toga stanite ili kleknite( čučnite) sa jedne strane, i ispružite ruke ispod penjača. Ruke treba da budu postavljene nekoliko centimetara ispod penjačevih ledja ( sredina i gornji deo leđa ). Ruke blago savijte, i budite spremni da penjača prihvatite u naručje ako padne.

t63„Kukovi“ Ovo je spotiranje koje se koristi na višim i manje strmim problemima kada je vrlo verovatno da će penjač pasti prvo na noge.

Pratite kukove penjača svojim ispruženim rukama, takođe vodeći računa da ruke budu što bliže telu penjača. U slučaju pada, prihvatite kukove i navedite penjača na mesto koje je sigurno za pad.

Dobar spoter, vešt u ovim tehnikama, može da vam ulije samopouzdanje da napravite neke teške i rizične pokrete. Ono što je takođe važno to je da spoter ne može da eliminiše opasnost iz bolderinga. Zapamtite, svaki put kada padnete ugrožavate ne samo sebe, već i osobu koja vas spotira. Budite pažljivi, razgovarajte o problemu i potencijalnim opasnostima sa svojim spoterom, i vodite računa kada ispadate.

 

Tekst iz časopisa „Climbing“

Napisao: David Pegg

Prevod: Rade Vučković